Eto, i to se dogodilo. Gospodari rata iz Nobelovog komiteta odlučili su da pokažu kako su oni, uprkos genetskom mudroserstvu, ipak starački pogane glave koje umiju da udaraju i nisko i visoko! Bogami, ovog oktobra jesu se pokazali kao vrhovni krstaši. Jer, dodijeliti Nobelovu nagradu za književnost Bobu Dilanu – najuticajnijem (čitaj: najrevolucionarnijem!) rokenroleru, i umjetniku čiji je status „prvi ispod Boga“ – jeste dinamitna strategija koja rastura poretke po vertikali i horizontali, i to na više nivoa.
I eto šta je doživio: da mu pod stare dane dokone mozgonje iznova mrcvare pjesme i otkrivaju neka nova, skrivena značenja, koja su svojevremeno dovela do otkrića kako zagriženi pacifista Dilan tajno naoružava izraelsku armiju!
Najprije, odmah je živnula hronično mrtvosana akademska zajednica i krenula je besmislena debata o tome šta je „songwriter“ a šta je „poet“. A takvi kružoci jesu ne samo pojavna suština akademizma, nego i njegova finansijska žila-kucavica i potvrda visokog mjesta u sistemu budžetske duhovnosti. Već posle dvodnevnog lelekanja o ugroženosti „svetačkog karaktera poezije“ i „riziku širenja populizma“ u jedinoj preostaloj oazi potrošačke, supermaterijalističke pustinje – postaje barem malo jasnije zašto je Dilan od svih „javnih radnika“ oduvijek najviše mrzio tzv. „dilanologe“!
Takođe, ova neočekivana odluka, totalno izvan dosadašnjih nobelovskih pravila, jeste poruka evropskog intelektualnog krema kuvarima američke pite. A poruka glasi: Možda je Evropa zaista postala američka kolonija i tampon-zona za rusku pošast, ali je i takva, raznizana i haotična, u boljem stanju od izdišućeg, definitvno skončanog „američkog sna“.
Real-politika „poslednje Velike sile“ uništila je onu Ameriku u kojoj je jedino i mogao da nastane Bob Dilan, kao i svi njegovi učitelji i heroji, od Roberta Džonsona i Čarlija Patona do Vudija Gatrija i Henka Vilijamsa. Naprasno otkriće važnosti Dilanove poezije jeste zlurado podsjećanje Nobelovog žirija kako je Amerika Ernesta Hemingveja i Rejmonda Karvera ovih dana podjednako mrtva baš kao i Amerika Fleneri O’Konor i Viljema Foknera ili, pak, Amerika Rejmonda Čendlera i Džeka Keruaka.
Naravno, kao što to zahtijeva politička korektnost (religija koju švedski geng usrdno upražnjava i propagira) glavna meta ove „prevratničke“ odluke jeste sam Dilan.
Njegova neprovaljena mitologija od krvi i mesa, notorno otpadništvo, preobraćeničko rebelijanstvo, beskrajni avanturizam, nepristajanje na bilo kakve kanone, desperadoska harizma – sve to će u očima svjetske javnosti biti neutralisano i sterilisano ovom najprestižnijom i najkompromitovanijom nagradom, a dosad nedodirljivi Dilan će postati zaslužni građanin svijeta, dvorski pjesnik, miljenik elite, veličina kojoj će za života podići spomenik u srcu Vol strita, kao i ispred svake američke ambasade, uključujući i one u Bagdadu i Kabulu. Svakako, ova operacija pripitomljavanja biće do kraja uspješna jedino pod uslovom da vagabund iz Minesote prihvati ponuđenu počast. Otuda dvosmjerna napetost koja se širi iz štokholmskih salona: dok se pravovjerni Dilanovi sledbenici mole rokenrol bogovima da njihov Veliki Vrač odbije (njemu istinski nepotrebno!) ultraprofitabilno priznanje (isledničko koliko i prigodno!), dotle nobelovske Komitetlije vrše svoje vudu obrede pokušavajući da umilostive najmisterioznijeg Gurua kojeg je ljudska saosjećajnost ikada stvorila.
Iskreno, ono što ovu situaciju čini dramatičnijom od američkih predsjedničkih izbora jeste Dilanova legendarna nepredvidljivost i ćudljivost dostojna najhirovitijih superstarova iz zlatne ere Holivuda.
Gerontološka Nobel-mafija, na prvi pogled, igra na sigurno. Elem, prije ove senzacionalne odluke kojom je Švedska akademija, zapravo, nagradila samu sebe, prikazujuću svoju „kreativnu tolerantnost“ i iskupljujuću se za čitav čopor bezvrijednih piskarala kojima su uručivali milionski ček mnogo poslednjih godina, nepobitna je činjenica da je mušičavi Dilan već primio na desetine počasnih doktorata različitih veleumnih institucija, a prije neku godinu je dobio i najveće američko odlikovanje „Medalju za hrabrost“ (ili već kako se zove).
Povodom te patriotske kolajne mrmljajućem Bobu se u intervjuu magazinu „Rolling Stone“ omakla i nevjerovatna glupost koju nikakva dvosmislenost ne može da opravda. Naime, kazao je kako mu je počast da bude u tako izabranom društvu koje čine Areta Frenklin, B.B. King, Toni Morison i… Madlen Olbrajt! Toliko za one srpske delije koji sada uveliko podje.avaju Hrvate što su se usudili da tuže Dilana zbog navodnog antiustaškog govora mržnje. A pritom – koja đavolska ironija! – nema umjetnika koji je vještije i obilnije koristio „govor mržnje“, i to naročito u ljubavnim pjesmama, od onog istog Dilana koga i dalje inertna masa doživljava kao borca za ljudska prava i humanitarnog operativca sa gitarom. Ali to je tek jedan u beskonačnom nizu nesporazuma koji je obilježio najvažniju i najplodonosniju karijeru u umjetnosti 20. vijeka.
U tom kontekstu, prihvatanje Nobelove nagrade bi bio tek još jedan od Dilanovih kontroverznih poteza koji su izazivali zgražavanje njegovih obožavalaca iz liberalnih 60-ih – poput reklamiranja ženskog donjeg veša, američkih automobila, ili apokaliptičnog propagiranja hrišćanskog fundamentalizma. Ako je prihvatio muzičkog „Oskara“, nekoliko „Gremi“ nagrada, francuski „Orden Časti“ (Miteran mu ga je svojeručno objesio oko vrata) zašto onda ne bi prihvatio i Nobelovu nagradu, i možda još uzgred zatražio da mu daju i onu lovu koju je Pasternak bio prinuđen da vrati, a u ime pjesničke solidarnosti i slavljenja slobode pjevanja koje podrazumijeva uzimanje i davanje. Zvuči vam kao degutantno pretjerivanje?
Podsjetiću vas na jedan bizaran događaj koji niko nije ocijenio kao skandal. Prije dvije decenije „ponovorođeni“ Dilan je u Vatikanu održao koncert za papu Jovana Drugog. Kada se, posle dvadesetak minuta, poljski papa uspavao, Bob je hladnokrvno prekinuo svirku, i po ko zna koji put se pokazao kao vjernik koji vjeruje isključivo u sebe. I šta se posle svega uopšte još može iole suvislo kazati o Dilanu Bobu, inovatoru i tradicionalisti, koji je na vrhuncu slave proglasio Smokija Robinsona za „najvećeg živog američkog pjesnika”, i koji nikada nije prestao da se klanja „pjesnicima-međašima” poput Vilija Diksona i Čaka Berija. Što će samo izazvati još veću paniku u zvaničnoj književnoj hijerarhiji…
Čak i bez ove nobelovske tarapane, „slučaj Dilan” je nerazrješiva enigma, jedinstveni primjer kako je daroviti individualac pobijedio sistem baziran na vampirizmu i entropiji, koliko i na potkupljivanju i pokoravanju. Jednostavno, ne postoji mrvica energije u Dilanovom životu koju mu je neko drugi isisao. Posvećenik posvećen svojim snovima na način koji ljudski ego ne poznaje. Nazovite ga genijem ili plagijatorom, maherom sa stilom ili proračunatim mediokritetom, majstorom intuicije ili lažnim prorokom – nema načina da se pronikne u TO.
„Nemam pojma o čemu se radi u mojim pjesmama“, ovako glasi njegova mantra: jedina tajna koju je podijelio sa nama. Ovo nije sebično manipulisanje, niti mistifikatorska poza. Ovo je lijena, u nekoliko riječi iscijeđena ispovijest autora koji je pišući i pjevajući toliko duboko potonuo u svoje pjesme da više nikada nije mogao da se vrati odande. Ali, čovjek zvani Alias tako nešto nikada ne bi ni poželio, zar ne?
I zato jedva čekam da čujem kako u blizini Hiperboreje, na gospelovskoj ceremoniji, ostarjeli dvojnik nimalo pokajnički brunda o „svijetu bez Dilana” i pjesmama koje se ne pišu već se hvataju u vazduhu – uglavnom iznad Delte Misisipija i Autoputa 61. Tamo gdje je veliki, pokojni Tauns Van Zant jednom primijetio, između dvije partije pokera: „Bob Dilan je izmislio svoj posao“.
wwwbuka.com
Autor: Zoran Ćirić